O pasmini

Istarska koza je, kao i ostale izvorne pasmine Istre, jedinstveno genetsko naslijeđe stvarano tisućama godina uz trud i vještine istarskog seljaka, te je kao takvo u određenoj mjeri originalno i neponovljivo.

Stoljećima se uzgajala radi proizvodnje mlijeka i percipirala se kao "mala krava za siromašne". Prilagodljivost teškim uvjetima, skromni zahtjevi u hrani i sklonost visokoj plodnosti smatrani su njezinim glavnim prednostima naspram drugih vrsta domaćih životinja.

Istarska je koza jedinstvena pasmina, genetski različita od drugih europskih bijelih pasmina s kojima dijeli međusobne sličnosti vanjštine. Velikog je tjelesnog okvira, snažne, ali ne i grube konstitucije, neznatno naglašenijih kostiju, temeljno bijele boje s mogućim sivkastim i/ili krem nijansama te pojavom sivog pigmenta na koži u obliku točkica ili mrlja, najčešće na vrhu njuške, unutarnjoj strani ušiju i na vimenu. Uz navedeno, odlika pasmine je pojava brade u muških i ženskih grla, te rogova i resica. Odlika vanjštine odraslih, starijih jaraca su dugi, grubi, teški i naborani rogovi usmjereni prema natrag i u stranu, s rasponom između vrhova i do jednog metra.

Istarska koza opstala je i preživjela brojne ratove, bolesti i druge nedaće vjerno prateći svoga gospodara i pomažući mu preživjeti. Tako je istarska pasmina imala ne samo gospodarsku već i prehrambenu zadaću, bila je iscjeliteljica i spasiteljica, njeno je mlijeko bilo lijek, ona je imala društvenu, kulturološku, sociološku i demografsku ulogu. Preživjela je i neslavni epitet „štetočine“ nametnut i provođen od različitih vlasti koje su gospodarili Istrom, a danas nam je nužno potrebne za upravljanje okolišem oko naših naselja i očuvanje bioraznolikosti istarskog poluotoka.

Tijekom stoljeća, istarska koza bila je prepoznatljiv heraldički simbol Istre i do danas prisutna u grbu Istarske županije i Republike Hrvatske, no u stvarnom obliku gotovo je nestala s područja uzgoja. Nažalost, koze su tijekom zadnjih 150 godina sve više potiskivane te je pasmina dovedena do ruba opstanka, sa nekadašnjih 20 000 grla na trenutnih 140 grla, te se kao takva smatra kritično ugroženom pasminom.

Zaštita istarske koze kao genske rezerve je dugoročna osobito s toga što je trenutačno znatno veće povijesne i genetske negoli gospodarske važnosti. Sadašnju populaciju istarske koze je potrebno, usmjerenim uzgojnim radom, konsolidirati u genetskom smislu, postupno otklanjajući tragove ranijih imigracija gena srodnih pasmina koza te očuvati njene biološke vrijednosti.

Istarska koza, poput povijesnog čuvara starih istarskih priča, nosi u sebi duboko ukorijenjenu povijest i bogato kulturno nasljeđe. Ova autohtona pasmina koza prožeta je duhom Istre, regije bogate poviješću i tradicijom, te je neizostavan dio istarskog ruralnog života već stoljećima.

Unatoč izazovima suvremenog doba, istarska koza ostaje simbolom istarskog identiteta i povezanosti s prirodom. Kroz njezinu nježnu pojavu i skromnost, ona donosi snažnu poruku o važnosti očuvanja kulturne baštine i tradicije, suživota i skromnosti. Istarska koza predstavlja ne samo životinju, već i živi spomenik istarskoj povijesti, kulturi i identitetu. Njezina prisutnost podsjeća na vrijednosti tradicije, povezanosti s prirodom i ljepotu jedinstvenog duha Istre koji se prenosi s koljena na koljeno.

Dokumenti za preuzimanje

Kozarstvo kroz povijest Istre i okolice

Vrijednu pretpostavku o tradiciji uzgoja koza na Istarskom poluotoku potkrepljuju i neki arheološki nalazi. Vondraček-Mesar (1999.) ukazuje na arheološko nalazište u mjestu Vizače kod Valture (rimskom Nezakciju), kao najraniju potvrdu uzgoja koza u Istri. Navodi da su arheološka iskapanja s početka stoljeća pokazala da je uzgoj koza, u vrijeme prije dolaska Rimljana na ta područja, bio dominantna stočarska grana. Većina je pronađenih životinjskih kostiju pripadala kozama, dok su kosti ostalih vrsta domaćih životinja bile znatno rjeđe (Dorigo, 1994.; cit. Vondraček- Mesar, 1999.). Nalaz s ovog lokaliteta ukazuje na važnost kozarstva u svakodnevnom životu ondašnjeg stanovništva, premda Vondraček-Mesar (1999.) navodi ‘’da se radi o usamljenom podatku iz tako davnog vremena, samo s jednog lokaliteta te se ne može smatrati relevantnim za područje čitave Istre“. Međutim, smatramo da navedeni nalaz sugerira vjerojatno istovjetnu uzgojnu situaciju i u drugim dijelovima Istarskog poluotoka onoga doba.

Često se u vezi uzgoja koza na području Istarskog poluotoka spominje navod Kandlera, koji je interpretirao zapise Plinija Starijeg u kojima se spominju dobrobiti koje su koze pružale stanovnicima Istre. Posebice je naglašavana kvaliteta kozje dlake (kostrijeti) koja je miješana s dlakom portugalskih i škotskih koza radi proizvodnje dugodlakih pokrivača. Vondraček-Mesar (1999.) pretpostavlja da se to, zapravo, odnosi na vunu istarskih ovaca, a ne na kostrijet istarskih koza. Kandler (1851.; cit. Vondraček-Mesar, 1999.) je temeljem pronađenih kipića koza na području Trsta i Pirana, kao i reljefa s motivima koze, pretpostavio postojanje kulta koze na području Istarskog poluotoka što Vondraček-Mesar (1999.) u svojim promišljanjima opovrgava.

U životu srednjovjekovne Istre, stočarstvo je bilo od presudne važnosti za svakodnevno preživljavanje stanovništva, a odredbe o ‘’pravu ispaše i napajanja stoke’’ ukazuju na želju i potrebu uređivanja posjedovnih odnosa stočara onoga doba. Također, česti ratovi, pojave bolesti te druge nedaće koje su pratile istarskog težaka, činile su kozu vrlo pogodnom životinjom koja je pomagala u svakodnevnom preživljavanju. Jednostavno zbrinjavanje koza u uvjetima neposredne ratne ili druge ugroženosti, te skromnost vezano uz hranu i smještaj, davale su kozi prednost u odnosu na neke druge vrste domaćih životinja. Osim toga, visoka plodnost omogućavala je relativno brzu revitalizaciju populacije u mirnodopskim uvjetima. Primjerice, Vondraček-Mesar (1999.) navodi da je u okviru šteta počinjenih za vrijeme rata za Gradišku, koji je trajao od 1615. do 1618. godine, od 3 500 grla „stoke sitnog zuba“ preostalo samo 100 grla. U ovakvoj situaciji, po prestanku krize, se relativno brzo mogao revitalizirati stočni fond koji je stanovništvu osiguravao određene količine mlijeka, mesa, kože, vune i stajnjaka.

Premda su, nesumnjivo, bile egzistencijalno i privredno vrlo važne, koze su „došle na loš glas“ zbog mišljenja da su uzrokom velikih šteta šumskim zajednicama, osobito mladim nasadima. Još u vrijeme mletačke vlasti, nakon uočavanja ogoljelosti nekih područja Istre i jadranskih otoka, počele su zabrane i ograničavanja držanja koza. Jasno je da su koze činile posrednu štetu tek nakon neumjerene sječe šuma koju je provodila Mletačka Republika. Zabrane neograničenog napasivanja i brsta koza provođene su selektivno, odnosno nikada nisu bile potpune. Vondraček-Mesar (1999.) navodi da su, primjerice, Ćići (stanovnici Ćićarije) držali znatno više koza od njihovih susjeda. Dok su brojne uredbe, zakoni, dekreti i zabrane bile važeće i obvezne za veći dio Istre, i na susjednom slovenskom području od XVIII. stoljeća, Ćićima je ono dozvoljeno i nakon 1750. godine. Iznimka je učinjena stoga što su tjerali koze u visoke planine, gdje nisu mogle doprijeti ovce, i gdje štete na šumskim zajednicama nisu bile ozbiljnije (Novak 1970.; cit. Vondraček-Mesar, 1999.). Stoga, unatoč zabranama, uzgoj koza na području Istre nije nikada u potpunosti prestao, premda je njihov broj, posebice sredinom XX. stoljeća, značajno reduciran.

U vrijeme vladavine Austro-Ugarske dogodili su se značajni preokreti naspram stava i promišljanja o držanju koza. Beltram i Klanjšček (1947.) navode da je austrijska oblast, želeći zaštiti šume od prekomjernog brsta, kao prvu mjeru rješavanja kraškog pitanja učinila ‘’objavu rata’’ kozama. U tu svrhu je 1844. izdala dekret za načelnu zabranu držanja koza u Goričkoj, a 1883. izdan je sličan dekret za Istru. Držanje svakog pojedinog grla bio je vezan uz posebnu dozvolu vlasti te čak i uz liječničku svjedodžbu vlasnika o nužnosti konzumacije kozjeg mlijeka. U dekretu koji se odnosio na područje Istre, bila je predviđena i zapljena koza, za koje nije bila izdana dozvola za držanje te kazna u visini od ‘’forinte’’ za svaku grlo. Dekret je dozvoljavao progon koza samo na određene pašnjake, i to samo između izlaska i zalaza sunca. Tijekom noći koze su morale biti zatvorene (u staji i/ili dvorištu, toru, ispustu). Koze su uglavnom držane ‘’vezane na kolcu’’.

Život običnog puka u tom razdoblju bio je izuzetno težak, a koza je pomagala težaku u svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Biskup Juraj Dobrila je, kao član Istarskog sabora (predstavničkog tijela Istarske markgrofovije pod austrijskom upravom), 1862. opisao položaj istarskih seljaka riječima: ‘’Bijeda je u Istri postala permanentnom. Ima općina u kojima se najveći dio stanovništva u doba bijede hrani sirovom travom i divljim jagodama. Ima općina u kojima otprilike polovica stanovništva jede hranu bez soli ili uživa sol koja je namijenjena stoci. Zemlja kao kapital ništa ne nosi. Svake je godine u Istri suša i glad. Žita urodi samo za jedan dio naših potreba, a već petnaest godina nismo imali dobru žetvu. U zemlji je nekada bilo mnogo ovaca, ali njihov broj se smanjio. One su postale žrtve poreskog pritiska. Stoga je počelo nestajati i odjeće… Divnih hrastovih šuma više nema. Ribolov je opao. Bolest je uništila svilenu bubu. Pitam vas, gospodo, što se može tražiti od ljudi koji su uvijek puni brige za hranu, koji piju nezdravu vodu, a i takve nemaju dovoljno, od naroda kod kojega 70-80% ljudi u nizinama boluje od malarije’’ (Peruško i sur., 1968.).

Zabrana držanja koza na području Istre ostala je na snazi sve do kraja Prvog svjetskog rata. Izuzeća od navedene zabrane trebala je odobriti regionalna uprava, a najčešće se ‘’molba’’ morala opravdati zdravstvenim razlozima. O navedenome svjedoče liječničke potvrde koje su prilagane uz zamolbe za držanje koza, a na kojima je razvidno da liječnici preporučaju držanje koze, odnosno, nužnost konzumacije mlijeka radi liječenja. ‘’Dopuštenja’’ za držanje jedne koze pozivaju se na ‘’§ 7 zakona od 11. novembra 1883. p. zak. i nared. list br. 11 de 1884. i točku 4 naredbe od 1. junija 1884. p. zak. i nared. list br.12.’’ Povijesni dokumenti iz Priloga ukazuju na čestu borbu stanovnika za ‘’pravo’’ na držanje jedne koze (kada im je bilo uskraćeno), o čemu svjedoče i vođeni sudski sporovi.

Nakon propasti Austro-Ugarske, prestala je zabrana držanja koza na području Istarskog poluotoka, što je rezultiralo značajnim povećanjem ukupne populacije. Povećanje populacije koza na području Istarskog poluotoka dogodilo se već krajem Prvog svjetskog rata, a dvadesetak godina kasnije populacija je narasla na oko 13 000 jedinki. Koza je, prema općeprihvaćenoj izreci da je ‘’koza majka sirotinje’’, zauzimala važno mjesto u svakodnevnici istarskih težaka.

Tablica 2.1. Stanje stočnog fonda na području Istre u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća (Legović, 1986.; Putinja, 1995.)

*Statistische Vebersichten Uber die Bevolkerung und den Viehstand von Oesterreich nach der Zahlung vom 31 October 1857, Wien 1859. (cit. Putinja, 1995.) ** Legović, M. (1986.): Istarska poljoprivreda između dva rata i proletarizacija seljačkog stanovništva. Rijeka

Krajem Drugog svjetskog rata, najveći dio područja Istarskog poluotoka postao je sastavnicom bivše Jugoslavije u kojoj je stav naspram uzgoja koza bio neprijateljski. Koza je i dalje smatrana štetočinom i glavnim neprijateljem šuma. Beltram i Klanjšček (1947.) navode da bi se značajniji (veći) uzgoj koza morao suzbiti tako da se uvede poseban porez na koze, koji bi progresivno bio povećavan s brojem grla, tako da bi manje pogađao sitne posjednike, no istodobno znatnije opteretio te od uzgoja odvratio vlasnike većih stada.

Nakon Drugog svjetskog rata, Savezna skupština FNRJ donijela je 1947. godine Zakon o zabrani uzgoja koza uz određene iznimke njihova možebitnog uzgoja. Tim zakonom „koze su preseljene u objekte’’ bez prava na slobodno napasivanje i brst, a kada bi pasle bile su vezane te im je kretanje bilo jako ograničeno (‘’uz kolac’’). Nepridržavanje navedenih zakonskih odredbi bilo je poprilično strogo kažnjavano i ondašnjem stanovništvu zahtjevan financijski izdatak. Stoga je uzgoj koza narednih pola stoljeća poprilično marginaliziran, gotovo isključivo sveden na razinu entuzijazma i utemeljen isključivo na vrlo ograničenom kretanju životinja. Navedeni zakon o zabrani držanja koza prešutno je ukinut već krajem dvadesetog stoljeća, no broj koza u Hrvatskoj i na području Istre nije znatnije promijenjen. Primarni genotipovi za proizvodnju kozjeg mlijeka su alohtone pasmine, a o tradicionalnom tipu koze gotovo da se i nije govorilo.

(Studija o rekonstrukciji i revitalizaciji tradicijskog uzgoja koza na projektnom području, projekt APRO, 2012)

Korištena literatura:

1. Vondraček- Mesar, Jagoda (1998./1999.): Koza u grbu Istre. Prilog poznavanju povijesne pozadine grba i istarskog kozarstva. Stud.ethnol. Croat., Vol. 10/11, 7-28.
2. Beltram, V., Klanjšček, V. (1947.) Veliki broj koza – velike štete u šumarstvu. Šumarski list 33-36.
3. Legović, M. (1986.): Istarska poljoprivreda između dva rata i proletarizacija seljačkog stanovništva. Rijeka.
4. Legović, M. (1997.): Uzroci zaostajanja poljoprivredne proizvodnje Istre i mogućnosti razvoja (1880-1975). Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč, 1997.
5. Putinja, F. (1995.): Stočarstvo i veterinarstvo Istre 1894 - 1994.